Godine 1694. prvi je put zabilježeno ime Skrad za maleno kmetsko naselje koje je tada osnovano, kad je osam kmetova od vlastelinstva u Brodu na Kupi tu dobilo zemlju i pravo da osnuju naselje. Novo je naselje u upravnom pogledu potpadalo pod sučiju u Velikom Selcu, što govori da je Skrad u svojim počecima bio doista obično kmetsko seoce. Poznato je da je područje današnje općine Skrad bilo naseljeno znatno ranije, ali je u naletima turskih pljačkaških četa opustošeno, posebice tijekom 16. stoljeća. Dio stanovništva tada je stradao, dio su Turci odveli u ropstvo, a jedan se dio spasio bijegom preko Kupe u Sloveniju. Kad su u 17. stoljeću naleti Turskih pljačkaša prestali, Brodsko je vlastelinstvo počelo obnavljati opustošena sela. Iz Slovenije su se vratili potomci prebjega i donijeli ovamo kajkavski dijalekt koji je potisnuo čakavštinu kojom se u Gorskom kotaru govorilo prije Turskih pustošenja. Novi je dijalekt, poznat kao goranska kajkavština, ostao sve do danas.

Skrad se tijekom 18. stoljeća vrlo sporo razvijao pa je još 1805. imao 13 kuća, 14 obitelji i 114 stanovnika. Ključni se poticaj u razvitku Skrada zbio kad je kroza nj sagrađena u svoje vrijeme vrlo moderna cesta što je povezala Rijeku s Karlovcem. Kroz Skrad cesta je sagrađena 1806. godine, odnosno točno prije 200 godina, a do Netretića kod Karlovca 1809. godine. Nastavak radova prekinuo je rat u koji je Europu uvukao francuski car Napoleon 1. Francuzi su novu cestu dovršili do Karlovca i nazvali je po Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi, Lujzinskom cestom. Za razvitak Skrada ni jedan događaj nije toliko značajan kao dovršenje Lujzinske ceste. Novom se cestom odvijao živ promet. Procjenjuje se da je njome dnevno prolazilo i do 1000 vozila. U prijevozništvo se uključivalo i lokalno stanovništvo sa svojim zaprežnim vozilima, a u Skradu je otvoreno konačište za putnike i staje za stoku i vozila koja su prometovala cestom. Skrađani su tako vrlo rano naučili poslovati sa strancima pa im ugošćavanje putnika nije od tada bilo strano.

Drugi važan poticaj za napredak Skrada zbio se 1873. godine kad je dovršena željeznička pruga, koja je također prošla kroz Skrad, povezavši panonsku unutrašnjost Hrvatske s Kvarnerskim primorjem i lukom u Rijeci. Skrad se tako našao na dvjema važnim prometnicama koje su, svaka na svoj način, obilježile život i razvitak Skrada tijekom 19. i u 20. stoljeću. Zahvaljujući prometnoj povezanosti i prirodnim ljepotama kraja te povoljnim klimatskim utjecajima na život i zdravlje ljudi, Skrad je početkom 20. stoljeća postao poznato turističko odredište u koje su ljudi dolazili na oporavak i liječenje, u povoljnim planinskim uvjetima, bolesti dišnih organa. Zato i jest u Skradu već 1914. godine osnovano Društvo za promet stranaca koje se brinulo da se mjesto što bolje pripremi za prihvaćanje gostiju što su ovamo dolazili na odmor, oporavak i klimatsko liječenje.

Razdoblje do početka Drugog svjetskog rata doživljavamo kao zlatno doba skradskog turizma i općeg napretka. U tomu je razdoblju, 1920. godine otvoren hotel “Zeleni vir”, 1921. godine sagrađena je hidro centrala u Zelenom viru, otvoren je pansion “Verin bor” koji je uređen i vođen na razini tada poznatih švicarskih pansiona, sagrađeni su objekti za oporavak i odmor na Šiljaru, razvijao se turizam i kao privatna djelatnost. U Skrad su tada dolazili turisti na odmor, oporavak i liječenje iz mnogih dijelova tadašnje države.

Nakon Drugog svjetskog rata Skrad je svoj turistički razvitak zasnivao na tranzitnom turizmu. Kada je u novije vrijeme otvorena nova, suvremena auto-cesta koja je mimoišla Skrad, u životu našega mjesta nastao je zastoj jer je izostao promet koji je tada bio važan za njegov razvitak. Opći su životni tijekovi tada u našemu mjestu usporeni ili posve zastali pa se sada nastoji oživiti zdravstveno-rekreacijski turizam i vratiti Skradu ono značenje kakvo je nekada imao. U tome su, na našu sreću, ostvareni prvi rezultati koji nam dozvoljavaju da s optimizmom gledamo u budućnost.